Nitko nije savršen!
subota, 22.07.2006.
Mrzim romantiku. Gade mi se ljubavni SMS-ovi. Riga mi se na izraze tipa -ljubavi moja jedina.
Znam da je dosta ženskih ludo za takvim stvarima. Možda ja imam poremećen pogled na svijet... Ali kakav je to muški koji ''broji sekunde dok te vidi'' ili želi s tobom provesti ''svaki trenutak slobodnog vremena''? Ma nikakav! Bolje nazovi priljepak ili pijavica! Ali sve je više takvih. A u prosjeku mislim da na 15 ženskih, 14 pada na takve slatke (čitaj: ljigave) porukice. Moje prijateljice se MENI čude. Onda sam očito ja ta 15.luđakinja. Aj neka.
Prije sam mislila da su takvi samo šminkeri (čovik koji provodi više vremena pred ogledalom da namisti gelom svaku dlaku na kosi ne može bit drukčiji), ali sad polako uočavam da sam se grdno prevarila. Postoji i druga vrsta za koje kad ih vidiš nikad nebi rekla da su takvi.
Ali ima i nas svakakvih. A najžešće su mi one koje stalno zovu dečka ''Di si?'', ''S kim si?'', ''Šta radiš?'', bla, bla,bla... Pa kad ih ostavi (valjda jer su naporne), revu ko kišna godina, a neke se ''žele i ubit jer im život više nema smisla''. E, pa curo moja draga, ako ti je jedan dečko smisao života, možda bi se i tribala koknit. U našim godinama sve to triba bit zezancija i zabava, ništa drugo. I naravno, na kraju uvik ja ispadnem ona koja se ne uklapa u ovaj svijet!!!
subota, 15.07.2006.
This is the end, my only friend... No safety or surprise... I'll never look into your eyes again
Trčim, sama u tami. Bježim od nje, no ona me tako neumorno slijedi. Osluškujem... Sve je bliže. Njeni koraci iza mene. Osjećam je... Pokušavam se skriti i nadam se da će me zaobići. No, sve pred sobom uzima. Pronalazi i mene. Nema izlaza. Osjećam njen dah. Grli me i šapće mi. Vrištim, no pomoći više nema, bijega nema. S zadnjim ostacima snage pokušavam joj se oduprijeti. Srce mi ubrzano kuca. Gotovo je , sve je gotovo. Prolaze mi kroz glavu trenuci sreće i očaja, ljubavi i mržnje, smijeha i plača. No, onda sve nestaje. Oduzima mi i posljednje što imam – moje misli. Praznina. Posljednji otkucaj. Grabi me i nestajem... Zauvijek... A ona? Ona samo sa smiješkom nastavlja dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Jer ja sam samo jedna u nizu, nebitna...
P.S. Malo sam sad u zadnje vrime depresivna, pa su ova dva zadnja posta takva kakva jesu. Nisam ja uvik ovakva, ovo je samo faza, a toga je u mene previše. I k tome još pridodajmo da sam se sinoć posvađala s najfrendicom, žestoko sam se naljutila i to mi je baš teško palo.
ponedjeljak, 10.07.2006.
Does anybody understand?
Ne mogu više... Ne znam kako dalje... Ne želim više biti dio ovoga svijeta, punog zla, gdje samo čekaju da ubiju svaku radost u tebi. U zasjedi zlo čeka i motri na tebe. Sluša svaku tvoju riječ i želi da prijeđeš na njegovu stranu, s druge strane rijeke, odakle ti mašu gotovo svi koje poznaješ. Oni su tu, ispunjeni zlom, pozivaju te k sebi. Osjećam kako dio mene želi prijeći rijeku, pridružit im se i stopiti u masi. Ipak jedan tihi glasić mi šapće:''Odupri se. Znam da možeš. Ti si jaka osoba.'' No, ja znam da nisam. Slaba sam, preslaba... Zlo crpi svu snagu iz mene. Osjećam se tako krhkom. Ne mogu se više odupirati. Moram prijeći rijeku!
Idem prema njoj. Gazim bosom nogom u hladnu vodu i prelazim. Glas polako nestaje. I dolazim na drugu stranu. Shvaćam da se nisam dovoljno borila, no sad je gotovo. Povratka nema. Svi oni koji su me zvali pretvaraju se u prah. Nikad nisu ni bili stvarni. Ostajem sama.
S druge strane rijeci se približava žena. Zovem je. Ne želim, ali više sama ne mogu odlučivati. Zlo odlučuje. Shvaćam da ću se pretvorit u prah kad ona dođe. Dijeli je još samo jedan korak. Sve je gotovo. Zlo me uništilo i uništit će sve nas. Ono je jače od nas.
četvrtak, 06.07.2006.
Legenda o Sidu i Nancy
Njih su dvoje bili rođeni jedno za drugo. Oboje neprilagođeni buntovnici, otpadnici. Problematični klinci koji kao da nisu željeli odrasti. On je bio nesigurni dečko iz Engleske, čija je majka bila prostitutka i narkomanka, a ona kći dobrostojećeg čovjeka iz Philadelphije. Tko zna, možda bi njihova ljubavna priča završila sretnije da su jedno drugo više voljeli nego što su voljeli drogu...
Sid Vicious i Nancy Spungen upoznali su se 1977.u vrijeme kad je karijera grupe Sex Pistols bila na vrhuncu. Nancy Spungen čula je za Sex Pistolse dok je još živjela u Philadelphiji. Neki govore da je otputovala u London upravo s namjerom da spava s nekim iz grupe. Imala je devetnaest godina i svojim je roditeljima oduvijek stvarala probleme. Počela se drogirati još u srednjoj školi i nekoliko se puta pokušala ubiti. Svi su je doživljavali kao emocionalno poremećenu djevojku. Nakon dolaska u London neko se vrijeme bavila prostitucijom,a onda se preko prijatelja uspjela upoznati s dečkima iz Sex Pistolsa. Pjevač Johnny Rotten odmah joj je dao do znanja da mu nije zanimljiva pa se okrenula Sidu. A on se u nju gotovo bolesno zaljubio.
Sid nikad prije nije imao normalnu ljubavnu vezu. Ljudima oko njega katkad se činilo da uopće nije sposoban osjećati. Njega doista nije bilo lako razumjeti, bio je neuhvatljiv, neukrotiv. No Nancy je u njemu uspjela pobuditi osjećaje. Nedugo pošto su se upoznali počeli su živjeti zajedno. Postali su upravo ovisni jedno o drugome. Na žalost, osim prave ljubavi, Nancy je Sidu otkrila još nešto: heroin. Oboje su se naveliko drogirali i sve je mirisalo na neizbježnu propast...
Dečki iz Sex Pistolsa, osobito Johnny Rotten, nisu voljeli nametljivu Nancy i željeli su da je Sid ostavi, da se više posveti karijeri. Dakako, njemu to nije bilo ni na kraj pameti. Za njega je ona postala štaka bez koje nije mogao hodati. No kad su Pistolsi 1978. krenuli na američku turneju, Nancy je ostala u Londonu. Sid je to teško podnosio. Ponašao se neuračunljivo, katkad danima nije ništa jeo, pio je goleme količine alkohola i drogirao se bez prestanka. Povrh svega njihova se američka turneja pokazala kao pravi promašaj. Johnnyju Rottenu bilo je svega dosta. Ni on nije više mogao trpjeti Sidovo ponašanje. U jednome trenutku spakirao je kovčege i otputovao u London. Bio je to početak kraja Sex Pistolsa...
Sid je neko vrijeme razmišljao o samostalnoj karijeri, ali nije imao snage da išta poduzme. Tko želi uspjeti mora ulagati u sebe, boriti se i raditi, a on to nije mogao. Talent i karizma nisu bili dovoljni. S Nancy je počeo živjeti u New Yorku, u hotelu Chelsea, i njih su se dvoje čak nekoliko puta pokušali zajedno odviknut od droge. Na žalost, svaki su joj se put vratili i upadali još dublje u pakao.
U rano jutro 12.listopada 1978.godine policija je upala u njihovu hotelsku sobu i pronašla Nancy sklupčanu ispod umivaonika, u lokvi krvi, mrtvu. Uzrok smrti: ubod lovačkim nožem u donji dio trbuha. Sid je ležao na krevetu, u narkomanskom bunilu, i nije bio sposoban ispričati što se dogodilo. Policija ga je uhitila sumnjajući da je počinio ubojstvo, a zatim ga pustila uz jamčevinu od 50 tisuća dolara. Nitko nikad neće znati što se zapravo dogodilo u noći njezine umorstva. Jesu li se ljubavnici posvađali ili se sve dogodilo slučajno, kao što sugerira film ''Sid i Nancy''? a možda je ipak za sve kriva Sidova narkomanska poremećenost...
Desetak dana nakon ubojstva Sid je pokušao počiniti samoubojstvo. Nožem je rezderao ruku i vrištao.''Želim biti s Nancy! Želim da me ostave na miru!'' No spašen je i poslan u kliniku za odvikavanje od droge. No on je i u klinici bez problema uspijevao nabaviti drogu. Ništa, baš ništa nije moglo spriječiti njegovu konačnu propast...
Nakon odlaska iz klinike Sid je hodao po tulumima svojih newyorških prijatelja i drogirao se. U noći 1.veljače 1979. ubrizgao je svoju posljednju dozu heroina. Iduće jutro majka ga je pronašla mrtvog.
Nekolko dana nakon toga njegova se majka potajno popela preko zida gradskog groblja u Philadelphiji i, protivno željama obitelji Spungen, prosula sinov pepeo preko zasniježenog groba njegove ljubljene Nancy. Jer ona nikad nije sumnjala da je on volio tu djevojku. Kao dokaz novinarima je pokazala izlizani komad papira na kojem je Sid napisao pjesmu naslovljenu ''Nancy'':
''Ti si bila moja mala djevojčica
I ja sam znao sve tvoje strahove
Takva je radost držati te u rukama
I poljupcima brisati tvoje suze
Ali tebe više nema
Ostala je samo bol
Više ništa ne mogu učiniti
I neželim živjeti ovaj život
Ako ga ne mogu živjeti s tobom.''
Ovo je svakako jedna od najljepših priča koje sam pročitala, pa sam je objavila za one koji na nju dosad nisu nabasali. Može li ovo ikoga ostaviti ravnodušnim?!
subota, 01.07.2006.
Mislila je da nema mane, da je savršen. Prijateljica je upozoravala: ''On ti je isti ko i svi drugi. Nije on za tebe. Oladi se od njega.'' Nije joj željela vjerovati. Sviđala joj se slika koju je stvorila o njemu... Savršena slika koju nije htjela rušit... No, slika koja mu ni približno nije odgovarala. Tad to još nije znala. Njene riječi nisu mogle uništit sliku, spremila ih je u škrinjicu i zakopala duboko u srce. Da joj više ne smetaju... Jer slika je bila jača od njih.
Uskoro je bila povrijeđena. Dovoljan mu je bio jedan trenutak da raspe sliku u tisuću komadića. Sjetila se prijateljičinih riječi, no prekasno je shvatila koliko su bile istinite. Morala je na vlastitoj koži iskusit ono što joj je ona davno govorila. Sad zna da nitko nije savršen!
petak, 30.06.2006.
Ovaj blog je nastao zbog mog čestog osjećaja osamljenosti i želje da se tu jednostavno ispraznim kad već nigdje drugo ne mogu, a i imam osjećaj da ni pravi prijatelji više ne postoje. Toliko sam se puta razočarala u tim mojim nazovimo ih prijateljima, prijateljima koji su ti najbolji na svijetu dok im trebaš, a poslije toga te na ulici ni ne pozdrave. Najbolji izraz za njih bio bi lešinari. A što je najgore od svega još nisam naučila prepoznat koji su to i stalno dolaze nova razočarenja! Tko zna možda su svi takvi.... Možda sam i sama takva...
Ja sad imam mnogo prijatelja, ali koliko je onih kojima je istinski stalo do mene? Koliko je onih kojima se mogu povjerit? Mislim jako malo, a tko zna jeli itko uopće?! Vjerojatno je danas najbolje bit hladan i pretvarat se kao da te ništa ne može povrijedit jer te uopće nije briga što drugi misle.
''Iskustvo nas uči dacijenimo one rijetke ljude koji nas štuju zbog onoga što jesmo...''
